Curu silovao momak u WC-u, a njene prijateljice sve snimale telefonom i smejale se!

Samoubojstvo Tiziane Cantone (31) senzacionalistički je raspaljeno po italijanskim (a onda i ostalim) medijima kao još jedan slučaj da su neodgovorni, zli ljudi otjerali u smrt nezaštićenu, pogotovu žensku osobu, koja nije mogla izdržati pritisak poruge i prezira na društvenim mrežama.

Nekako u isto doba objavljena je vijest o curi (17) koju je, mrtvu pijanu, silovao muškarac (22) u zaključanome zahodu oko 5 ujutro, što su njezine prijateljice snimale držeći mobitel iznad vrata i pritom se smijuljile, pijane i one. Jedino logično pitanje – što rade maloljetnice u zoru u diskaču i zašto se opijaju kako svinje ne bi ni mogle ni znale? – naravno da nije postavljeno. Jednako se tako tek sada – poslije sprovoda – objavljuju podaci o toku događaja koji su prouzročili da se mlada žena ubila, a da su četvorica njezinih prijatelja (uključujući i tadašnjeg momka), sada optuženi kazneno za navođenje na samoubojstvo, a ne više samo za povredu ugleda.

Tizianina mati, naime, svjedoči da je upravo tadašnji momak nagovarao i organizirao snimanje Tizianinih spolnih odnosa s drugim “prijateljima“. Zato što ga je to napaljivalo ili zato što je to naplaćivao, ako ne novcem, a ono ugledom u grupi? Ovih je dana izbila na površinu priča kako je sin mafijaškog bossa svoju 13-godišnju zaručnicu tjerao da se, kao “dokaz ljubavi“, še*i s još tucet*m podređenih u njegovoj bandi. Tata mu je krčmio kriminogenu zaradu, sinak kriminogeni se*s. A u nedjelju svi na misu.

Dakle, Tiziana je znala što radi. Znala je da je snimana (na jednom snimku su zabilježene njezine riječi, između dvije slasne felacije: “Snimaš? Bravo!“ – koje su se proširile i virtualnim i zbiljskim svijetom, pa su postale predmet zarade otisnute na majama, navlakama za mobitele, privjescima – a da joj nisu uplatili ni tantijeme za autorsko pravo). Sama je poslala snimke svoj četvorici. Dotle seže njezina odgovornost. Mama kaže: bila je natjerana. Sama Tiziana je u istrazi to drukčije objasnila: “U to sam doba bila u depresiji, nisam znala što radim, okey?“

Očito je sve to bilo u okvirima onoga što “dvoje ili više međusobno suglasnih punoljetnih osoba“ čine između sebe. Dotle seže sloboda, bez obzira na rastezljivu kategoriju morala. Kazneno djelo je nastalo kad je te saftne prizore postavio na web netko od četvorice, neki njihov “matija“ (“Matija? Ja velim: kandžija!“, pedagoški pjeva gazda Marko u Eru s onoga svijeta).

Tek tada je zlosretna Tiziana, iako već u četvrtom desetljeću, shvatila da se digitalni zapis množi kao virus ako iole draška receptore moći (poglavito spolne) i nadmoći. Odselila se, promijenila prezime, ali sve uzalud: poruga i tupavi meme “Snimaš? Bravo!“ ganjali su je baš kao đavo grešnu dušu. Ubila se iz trećeg pokušaja.

U međuvremenu je djelomično dobila i sudski spor, iskoristila je zakonsko “pravo na zaborav“ i na brisanje spornog sadržaja (ali to ne znači da ga ne možete zgooglati u tri sekunde). Objavile su talijanske (i još poneke) novine da je “zadnja poruga“ bila što je morala platiti 20.000 eura sudskih troškova. Još jedna medijska efektna poluistina.

U Italiji sudske troškove plaća onaj ko izgubi građanski spor. Trošak dosuđen Tiziani Cantone nije iznos “cijeloga sudskog postupka“, kako pogrešno tvrdi stanoviti portal, nego manjeg dijela. Preciznije, onog dijela u kojemu je tužila pogrešne subjekte (tužila je, na primjer, Yahoo Italia, u čijoj nadležnosti nije bio sadržaj objavljen na portalu Yahoo). Zašto je pogriješila pa to morala platiti? Valjda zato što joj odvjetnica nije uredno istražila nositelje pasivne legitimacije. Sudski trošak je nedvojbeno skup za jednostavan spor sa samo dva ročišta. Zašto je tako skup? Jer je tako odredio Parlament. A tko bira Parlament? Oni isti građani koji se zgražaju, nije ga imenovao okupator. A zašto to ne piše u talijanskim novinama? Jer čitatelji ne bi kupovali novine koje im dokazuju da su glupi i neodgovorni kada glasaju, nego novine koje im podilaze da su gadovi i budale drugi, nepoznat netko, kasta – kao da je liječnik nekome odredio da bude zastupnik. Ili ministar kulture, da se ne zadržimo na Italiji.

U ovakvim slučajevima drapanje halja donosi klikove, koje bi profesionalno odrađen posao odbio. A ostavlja neodgovoreno pitanje: u društvu u kojemu je pravda spora i skupa, ko je veći divljak: onaj ko za to glasa, ili onaj koji radije pribjegava osveti?

(avaz.ba)